Zadnjih mjeseci obilazim mjesta koja rijetko dobiju priliku za smijeh. Male domove, udruge, ustanove. Mjesta gdje se ne traži cijena nastupa, nego samo da dođeš – i da daš.
To je moja humanitarna turneja. Bez velikih sponzora. Bez reflektora. Samo ja, par rekvizita i srce puno želje da nekome uljepšam dan. I znaš što? U tim trenucima osjećam da radim najvažniji posao na svijetu.
Godinama sam kao i svi brojao – koliko djece, koliko minuta, koliko kuna. A onda sam naučio da pravi game changer nastane kad prestaneš pitati što ću dobiti, i počneš pitati što mogu dati.
Jer kad staviš davanje u prvi plan, stvari sjednu. Ljudi osjete iskrenost. Djeca ne pamte honorar, nego osmijeh. Roditelji ne traže savršenstvo, nego prisutnost.
I ne, ne živim od zraka. Imam i ja račune. Ali najbolje stvari koje sam napravio nisu mi donijele novac – nego mir. Smisao. Ljude koji su me zvali jer su čuli da sam “onaj koji stvarno daje”.
Ne govorim da je novac loš. Ali kad ti on postane jedina motivacija – nešto važno se izgubi. Kad ti srce vodi posao, onda i posao postaje put. I svaki korak na njemu ima težinu.
Zato danas živim jedno jednostavno pitanje:
Ne što svijet ima za mene – nego što ja imam za svijet.