Poslije dugih godina prijepora o “pravom” poretku boja na hrvatskome povijesnom grbu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 5. lipnja u Zagrebu usvojila je Deklaraciju koja ravnopravnima proglašava i crveno i bijelo početno polje. Deklaracija naglašava da oba oblika šahiranog štita čine nedjeljivi dio hrvatske baštine te odbacuje ideološke etikete kojim se često opterećuje bijelo prvo polje. Znanstvenici su podsjetili kako bijelo polje nije ustaški simbol, nego se povijesno javlja već u 15. stoljeću te se može vidjeti, primjerice, na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu.
Među izlagačima skupa bio je solinski povjesničar Mate Božić, koautor sveučilišnog udžbenika Hrvatski grbovi: geneza, simbolika, povijest (2021.). Božićevo predavanje “Šahirani grb – simbol Hrvatske kao predziđa kršćanstva” povezalo je nastanak kvadriranog grba s metaforom Hrvatske kao europskog bedema protiv Osmanlija. Upozorio je da se prvi pouzdani prikaz šahiranog grba pojavljuje oko 1494. u inozemstvu, a na hrvatskom tlu tek 1527. na pečatu Cetingradske povelje, gdje je prvo polje bijelo.
Deklaracija stoga poziva javnost da slobodno rabi oba povijesna oblika grba i zahtijeva poštovanje njihova zakonitog statusa. Time se otklanja sudska praksa koja je kažnjavala građane zbog uporabe grba s bijelim početnim kvadratom. Božić smatra da je ovaj dokument važan korak prema znanstvenom konsenzusu i zaštiti punine hrvatskog identiteta. U nastavku donosimo cjelovit intervju u kojem Mate Božić detaljno objašnjava genezu najpoznatijeg simbola hrvatske države.
HAZU je 5. lipnja ove godine donijela „Deklaraciju hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o hrvatskome povijesnom grbu“ i to nakon održanih izlaganja u okviru znanstvenog skupa na kojem ste sudjelovali kao jedan od izlagača. Možete li ukratko objasniti koja je bila tema vašeg izlaganja i kako biste ocijenili donošenje ove deklaracije?
- Tema mojeg izlaganja bila je „Šahirani grb – simbol Hrvatske kao predziđa kršćanstva“, a u tom okviru sam ukratko objasnio zašto je upravo Hrvatska krajem 15. stoljeća bila učestalo simbolički predstavljana kao „kula“ i „predziđe“ u borbi europskih kršćanskih zemalja protiv osmanlijske najezde. Također, na koji je način, kako se pretpostavlja, došlo do likovnog oblikovanja šahiranog grba Hrvatske upravo prema toj simboličkoj slici. Naime postupkom likovne redukcije i stilizacije, tako da se zidni raster bedema/kule likovno „pretvorio“ u šahiranu plohu s pravilnim kvadratima. Takav primjer također nalazimo i u slučaju različitih prikaza grba obitelji Šubića Zrinskih, ali i niza drugih heraldičkih znamena diljem Europe.
Također sam istaknuo kako je „šahovnica“ popularno, ali i ujedno pogrešno nazivani grb Hrvatske, jer je to šahovska ploča, dok je hrvatski grb nastao osobitim heraldičkim postupkom šahiranja i prema tome predstavlja šahirana polja, a ne „šahovnicu“. Upozorio sam na niz primjera pojave šahiranog grba Hrvatske od kraja 15. stoljeća (prvi primjer oko 1494.) pa do 1527. godine, odnosno izbora dinastije Habsburgovaca u Cetingradu za vladare Hrvatske. Naime, tek se te godine šahirani grb po prvi put koristi upravo na hrvatskom tlu – na pečatu Cetingradske povelje, dok svi ostali zabilježeni primjeri potječu iz inozemstva. Naposljetku, istaknuo sam kako je hrvatski grb na tom pečatu prikazan s prvim srebrnim ili - kako se popularno kaže - „bijelim“ poljem, jer je prvo polje prikazano istaknuto u odnosu na iduće koje je udubljeno tj. predstavlja crvenu boju.
Donošenje ove deklaracije je bilo prije svega znanstveno potrebno kako bi se sažele i javnosti predstavile spoznaje povijesne znanosti o grbu Hrvatske objelodanjene u posljednja dva desetljeća. Otprilike u istom periodu u hrvatskom (ali i inozemnom) medijskom prostoru učestale su neutemeljene optužbe o hrvatskom šahiranom grbu s prvim srebrenim ili „bijelim“ poljem kao nekakvom „ustaškom“ znamenju. Nažalost, to se u međuvremenu počelo odražavati i na kazneno-prekršajnu sudsku praksu, gdje su pojedinci bili osuđivani zbog korištenja povijesnog šahiranog grba Hrvatske s početnim srebrenim/“bijelim“ poljem. Koliko je ta situacija apsurdna dovoljno govori činjenica kako je prva zastava Republike Hrvatske svečano podignuta ispred zagrebačke sabornice 25. srpnja 1990. godine bila upravo hrvatska trobojnica sa srebrno-crvenim šahiranim grbom 5x5, odnosno popularno rečeno –hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem.
Prema tome bi se moglo zaključiti kako organi Republike Hrvatske danas (20-30 godina kasnije) kažnjavaju vlastite hrvatske građane zbog njihovog korištenja prvog republičkog državnog simbola iz 1990. godine, što je u svakom slučaju besmislica i neopravdana represija!
Koautor ste aktualnog sveučilišnog udžbenika iz heraldike (objavljenog 2021. godine), napisanog zajedno s akademikom Stjepanom Ćosićem, koji je bio i jedan od inicijatora održavanja ovog skupa. Kako biste nakon protekle četiri godine ocijenili prihvaćenost zaključaka iznesenih u vašem zajedničkom znanstvenom djelu?
- Sama činjenica kako je u ovoj Deklaraciji HAZU o hrvatskom grbu uvrštena i tvrdnja „šahirani grb Hrvatske stilizirani je prikaz tvrđave, utvrde ili predziđa. Potkraj 15. stoljeća bio je oblikovan prema tadašnjoj metafori Hrvatske kao tvrđave, bedema, odnosno predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis)…“, koja slijedi ne samo zaključke udžbenika „Hrvatski grbovi: geneza, simbolika, povijest“ iz 2021., nego i koautorske studije "Nastanak hrvatskih grbova: Podrijetlo, povijest i simbolika od 13. do 16. stoljeća" iz 2017. (koja prethodi udžbeniku), dovoljno govori o trenutnoj razini znanstvene prihvaćenosti teza iznesenih u ovim radovima. U međuvremenu su te zaključke, osobito o nastanku šahiranog grba Hrvatske, izričito prihvatili i brojni heraldičari i povjesničari, uključujući i vodeće stručnjake na tom području, pa se može zaključiti kako je hrvatska povijesna znanost ipak početkom 21. stoljeća uspjela dokučiti podrijetlo i nastanak hrvatskog šahiranog grba, o čemu se bezuspješno raspravljalo još od druge polovice 19. stoljeća.
Naime, kao i u slučaju tzv. „dolaska Hrvata“, povjesničari su kroz posljednjih sto pedeset godina o nastanku grba Hrvatske iznosili različite teze, no sada je povijesna struka, uključujući i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, tj. najvišu znanstvenu i kulturnu instituciju hrvatskog naroda, ujedinjena upravo oko ovog zaključka – šahirani grb Hrvatske je nastao krajem 15. stoljeća, a predstavlja stilizirani prikaz zida ili bedema („predziđa“) kao simbola Kraljevine Hrvatske u borbi europskih kršćanskih zemalja protiv najezde Osmanlija. Taj zaključak, utemeljen na znanstvenim spoznajama, omogućava da odbacimo različita nepotrebna mitologiziranja o podrijetlu hrvatskog grba – primjerice da šahirani uzorak hrvatskog grba potječe još iz ranosrednjovjekovnog doba Trpimirovića ili nekakve navodne sarmatske ili iranske antičke „prapostojbine“ Hrvata, pa čak i prapovijesnog Vučedola…itd. Takvi neutemeljeni zaključci bi se mogli nizati unedogled, no zadaća povijesne znanosti je da dopre do istine, a moglo bi se reći kako je to ovom postavkom dosegnuto!
Na ovom simpoziju nakon vašeg izlaganja uslijedilo je izlaganje Stjepana Ćosića: „Hrvatski povijesni grbovi u stiliziranoj kruni službenoga grba Republike Hrvatske“ – o kojim je sve grbovima točno riječ i zašto se upravo to heraldičko znamenje tu našlo?
- U stiliziranoj „kruni“ grba Republike Hrvatske, odnosno iznad grbovnog štita sa šahiranim poljima Hrvatske od kraja prosinca 1990. godine našli su se sljedeći heraldički znameni: tzv. „najstariji poznati grb Hrvatske“, grb Dubrovačke Repubike, grb Dalmacije, grb Istre i grb Slavonije. Svi ti znameni čine posebno heraldičko znamenje u obliku svojevrsne krune – jer su prikazani na netipičnim štitićima s vrhom okrenutim prema gore. Kaže se kako su se upravo ti pojedini „pokrajinski“ grbovi tada uključili u opće heraldičko znamenje Republike Hrvatske jer su hrvatski krajevi bili izloženi velikosrpskoj agresiji u Domovinskom ratu (1990.-1995.), pa se uključivanjem grbova hrvatskih pokrajina i njihovim svojevrsnim spajanjem sa šahiranim poljima Hrvatske (kao nacionalnim simbolom hrvatskog naroda) željela prije svega simbolički istaknuti težnja za jedinstvom i cjelovitošću pokrajina koje teritorijalno tvore Republiku Hrvatsku.
O šahiranom hrvatskom grbu istaknuti su neki zaključci već u samoj deklaraciji. Međutim, za čitatelje web-portala „Dalmacija Danas“, kako biste objasnili nastanak upravo grba Dalmacije s tri leopardove glave, koje je njegovo podrijetlo, geneza i simbolika?
- Grb koji se danas veže za Dalmaciju - na plavom polju tri okrunjene leopardove glave - prvotno je predstavljao osobni znamen hrvatsko-dalmatinskih hercega ili banova „cijele Slavonije“, čija se vlast u 13. stoljeću prostirala od Drave do Jadrana, a povremeno i širim područjem. U skladu s europskom heraldičkom praksom, taj se izvorno vladarski znamen (budući su heraldički simboli dinastije Arpadovića kao ugarsko-hrvatskih kraljeva bili lavovi u hodu – a hrvatsko-dalmatinskih hercega iz te dinastije lavlje glave okrenute frontalno – tj. heraldički leopardove glave) od početka 15. stoljeća počeo smatrati zemaljskim grbom Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije.
Pod utjecajem kralja Sigismunda Luksemburškog, nastala je i dinastička inačica tog hrvatskog grba sa srebrnim lavljim, umjesto zlatnih leopardovih glava, na crvenom umjesto na plavome polju. Razlog te heraldičke intervencije bila je Sigismundova težnja da zemaljski grb Hrvatske i Dalmacije učini što sličnijim znamenu Luksemburgovaca, kako bi u razdoblju prijestolnih borbi ojačao svoj vladarski legitimitet.
Naposljetku, kada je krajem 15. stoljeća došlo do oblikovanja zasebnog grba Kraljevine Hrvatske sa šahiranim poljima (oko 1494.) pod utjecajem Habsburgovaca, kao i zasebnog grba novovojekovne Kraljevine Slavonije s kunom između dviju rijeka (1496.) pod utjecajem Jagelovića, heraldičko znamenje s leopardovim glavama isplaženih crvenih jezika na plavom polju – tj. dotadašnji službeni grb cjelokupnog Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije od Drave do Jadrana ostao je ograničen na jedino područje koje nije bilo obuhvaćeno tada oblikovanim grbovima kontinentalne Hrvatske i panonske Slavonije, a to je bila primorska Dalmacija, odnosno istočnojadranski gradovi i otoci – tada čvrsto u rukama Mlečana.
Pritom treba istaknuti kako su Habsburgovci kasnije, kako bi opravdali svoju vladarsku titulu kraljeva Dalmacije, području Senjske kapetanije umjetno pridjenuli naziv „Dalmacija“. Sami Mlečani za dalmatinske krajeve kojima su vladali nikada nisu službeno koristili grb Dalmacije s tri leopardove glave, nego su to činili Habsburgovci kao ugarsko-hrvatski kraljevi, a kada je ta dinastija zavladala i mletačkom Dalmacijom (krajem 18./početkom 19. st.) protegnula je službeno korištenje toga grba i na te krajeve. Tako se počeo primjenjivati grb Kraljevine Dalmacije kao austrijske krunske zemlje, dok se istovremeno nastavio koristiti i grb Dalmacije kao jedne od triju kraljevina u okviru ugarskog dijela Monarhije. Tako smo neko vrijeme zapravo imali dva grba Dalmacije koji su se odnosili na susjedne jadranske krajeve (nekadašnju mletačku Dalmaciju zajedno s Bokom kotorskom te današnje Hrvatsko primorje – obalu i zaleđe od Karlobaga do Rijeke).
Što biste istaknuli o još dva grba jadranskog dijela Hrvatske, tj. grbovima Dubrovačke Republike i pokrajine Istre – koji su također prisutni u aktualnom grbu republike?
- Faktički samostalna Dubrovačka Republika (iako je do 1526. priznavala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, a potom do kraja 17. stoljeća Osmanlijskog Carstva) je od kraja 14. stoljeća povremeno rabila varijantu grba sa srebrno-crvenim gredama kao heraldičkog znamenja Arpadovića, odnosno Anžuvinaca kao ugarsko-hrvatskih kraljeva i suverena. Dubrovačka gradska republika je grb sa srebrno-crvenim gredama nastavila dosljedno koristiti i nakon Mohačke bitke 1526, kada je zapravo prestala priznavati ugarsko-hrvatsku kraljevsku vlast. U skladu s pluralizmom u dubrovačkoj heraldičkoj praksi, od početka 18. stoljeća pojavile su se i prve varijante dubrovačkoga grba s crvenim i plavim, umjesto crvenih i srebrnih greda, pa je i ta inačica dobila službeni karakter. Današnji oblik toga grba, kakav je prisutan u stiliziranoj „kruni“ grba Republike Hrvatske, je jako reduciran i predstavlja tek dvije crvene grede na plavom polju, pa se može reći kako je riječ o simboličkom prikazu nekadašnjeg grba Dubrovačke Republike.
Heraldički znamen Istre s prepoznatljivom kozom je pretposljednji u nizu grbova stilizirane „krune“. Treba istaknuti kako se potkraj 16. stoljeća po prvi put u regionalnom grbu Istre, podijeljene na mletački i habsburški posjed, pojavljuje znamenje koje će se u kasnijim desetljećima postupno heraldificirati u životinjske likove koze ili jarca. Začetak toga procesa moguće je nazrijeti u prikazima rogatih glava jarolikih satira na vinjetama kartografskih djela nastalih između 1583. i 1604. Imajući u vidu popularnost anagrama, po nekim primjerima iz europske heraldičke prakse moglo bi se zaključiti da su kartografi izabrali lik satira (antropomorfnog jarca/koze) kao simbol Istre zato što se „satir“ anagramski može iščitati kao „Istra“.
